...Stand still, look pretty....

Nakon 15 minuta i prvog zvona, koji je označavao kraj odmora i početak nastave odustala sam od potrage za ormarićem te sam odlučila krenuti u novu avanturu, odlučila sam pronaći učionicu u kojoj sam imala prvi sat, pogledala sam ponovno na spisak koji sam dobila, engleski.

Stala sam na "raskrižju". Ljudi su me gurali pokušavajući proći pokraj mene a ja sam u glavi igrala "eci-peci-pec" odlučujući na koju ću stranu krenuti. Ispalo je lijveo. Nisam vjerovala da ću baš isprve pogoditi ali na prvim vratima lijveo pisalo je 23. Engleski jezik. Poželjela sam skakati od sreće, ali ipak nisam jer to što sam pronašla učionicu je značilo da ću sad trebati ući.

Iako sam ovo ponavljala po tko zna koji put, opet sam bila nervozna. Ušla sam u učionicu i začudila se tome što nikoga još nije bilo. Zapravo jest neki dečko s cigaretom u rukama sjedio je u prvoj klupi i nije ni podignuo pogled kad sam ušla. Učionica je bila prilično velika a sve klupe bile su slobodne pa sam automatksi krenula prema zadnjima.

-Umm..mislim da tamo nećeš dugo ostati.- nasmijao se prestrašivši me.
-Molim?- okrenula sam se i vidjela da on uopće ne gleda u mene.
-Rekao sam da ako sjedneš tamo da nećeš tamo dugo ostati, zadnje klupe su za...-
-Da pogađam...školsku elitu?- nasmijala sam se.
- da..Ti si nova?- pitao je okrenuvši se prema meni.
-Recimo..Dakle gdje mogu sjesti?-
-Pa ima samo jedno slobodno mjesto..ovdje do mene.- pokazao je mjesto do sebe.

Inače nemam predrasude...dobro priznajem imam.Pogledala sam dečka,nasmijala sam se. Imao je onu vibru šarmera bez pokrića..a ja sma kao nova učenica bila žrtva. Nije mi smetalo, nasmijala sam se i sjela do njega.Kad su počeli ulaziti učenici nitko mi nije pridavao nikakvu pažnju, možda me čak nisu niti vidjeli iza dečka s kojim sam sjela.

-Ja sam Corvus.-, nasmijao se pruživši mi ruku.
-Thora..- promumljala sam tiho jer je u tom trenutku ušao profesor.

Bio je mlad, recimo. Spustio je knjige na stol, prošao rukama kroz kosu, koji nije niti imao jer jer se šišao na jedinicu i onda pogledao razred.Svi su ušutjeli, očito je imao dosta autoriteta u razredu...zapravo kad sam ponovno pogledala papir vidjela sam da je taj profesor, Dean Peters, zapravo razrednik razreda u koji su me ubacili. Ustao je i krenuo ravno prema meni.

-So..we have a new student here.- nasmijao se veselo i cijeli razred me pogledao, poželjela sam utonuti u stolicu. Pružio mi je ruku, osječala sam se kao debil.
-Ustani. Dođi do mene.- mrzila sam ovaj dio!!
-Dakle..Ovo je Thora Mai Lyang..i ona je došla iz..Japana jel tako?-
-Aha...- trenutno sam gledala u pod i zahvaljivala Bogu što sam tako blijeda da ne mogu pocrveniti od srama.
-Lijepo..vidim da si i našla mjesto za sjedanje, drago mi je da ne sjediš sama...-

Nastavio je pričati ali kad je spomenuo mjesto za sjedanje vidjela sam da u razredu ima puno slobodnih mjesta...i da je jedna od zadnjih klupa slobodna. Nisam ništa rekla, samo sam se nasmijala Corvusu koji je to valjda protumačio kao "volim te najviše na svijetu moj najbolji prijatelju" i poklonio mi najveći osmjeh što je mogao napraviti.

Ostatak dana bila sam nevidljiva, nitko mi se nije obratio a nisam niti ja imala nikakvu želju da s nekim komuniciram , za sad.Corvus je u biti bio super , ali na moju nesreću negdje tijekom ručka sam ga izgubila. Ušla sam u kantinu očajno ga tražeći pogledom..

Nisam ga vidjela...odustala sam od potrage i odlučila negdje sjesti...Nisam htjela jesti, nikad nisam jela u školu a jedan pogled na školski ručak nije nimalo u meni pobudio želju da počnem jesti u školi. Nisam očekivala da će sa svakog stola ljudi vikati i pozivati me da sjednem s njima ali nisam nitit očekivala da će me svi gledati kao da sam zarazna. Kad sam prošla i pokraj zadnjeg stola, a ljudi koji su sjedali za njim su me pogledali kao da sam luda što ih uopće gledam, odlučila sam da je najbolje da odem. Izvadila svoj iPod i slušajući Within Temptation krenula ponovno u potragu za mojim ormaričem koji je trebao biti negdje u školi...valjda..

Gledala sam kroz prozor brojeći ulice pored kojih smo prošli i razmišljajući što ću ako jedan dan zakasnim na autobus...U jednom trenutku vozač je upalio radio i autobusom se zaorila pjesma mog najdražeg benda My Chemical Romance. Nasmijala sam se kad sam shvatila koja je to pjesma, Welcome to the black parade. Pogledala sam ga da bi shvatila kako i on mene gleda.

-Baš prikladno.- nacerila sam se.
-Ne voliš ih?-
-Upravo suprotno, obožavam ih.Samo..Welcome to the black parade...-

Pogledala sam ponovno kroz prozor,autobus je stao.Ova stanica ja bila puna za razliku od moje.Ulazili su jedan po jedan, točnije jedna po jedna jer su prve bile samo cure.Svaka koja je ušla prvo bi mi poklonila jedan prezirni pogled a onda bi s još razočaranijim pogledom pogledala zvučnike autobusa, izvadila mp3,spremila autobusnu kartu i nastavila dalje zabacivši kosu. Nakon šeste cure sam počela ozbiljno sumnjati u svoj zdrav razum.Klonovi??

Vratila sam se svojoj knjizi, riječniku, odlučivši ne gledati više.Pretpostavljam da sam čak i izgledala čudno.Pogled sam podignula kad su u autobus počeli ulaziti i dečki.Točno sam znala tko pripada školskoj eliti, tko pripada štreberima, nakon par stanica svakog tko bi ušao mogla sam svrstati u neku kategoriju.

-Mogu?-, pitao je netko.
-Ha?-, podignula sam pogled uz najgluplje moguće pitanje. -Da naravno.-
-Sve ostalo je puno...a ovo je inače moje mjesto.-
-Aha...Pa zadrži ga onda slobodno idem ja negdje drugo.-, nije mi se sviđao taj dečko...činio se užasno prepotentnan.
-Misliš da ja ne bi otišao negdje drugo da ima mjesta?-, pitao je sjednuvši do mene.

Okrenula sam se i vidjela da je bus i više nego prepun, budući da sam nakon nekog vremena prestala gledati ljude koji ulaze sad sam, se začudila kako se brzo napunio.

-Ovo su svi učenici gimnazije?-, promumljala sam, više za sebe nego za njega ali me čuo i nasmijao se.
-Hahah....molim te...gdje ti živiš?-
-U kući na križanju Neiboltove i Zarscove.-, shvatila sam pitanje doslovno.
-Ti si zabavna i imaš sladak naglasak, to je žargon, nisam mislio doslvno.-
-Ahamm..-
-Što sam htio reći...- zamahnuo je kosom, a imao je prilično dugu kosu za dečka, onako skoro do ramena, što je bilo na neki način i slatko.
-Eh da...ovo su učenici gimnazije koji si ne mogu priuštiti vlastite aute.-
-Hoćeš reći da djeca ovdje imaju vlastite aute?- pitala sam shvativši i sama koliko je pitanje glupo kad je autobus konačno stao ispred škole.
-Ti si smješna.- rekao je prije nego je izašao iz autobusa van.

Nisam ništa odgovorila,nisam čak ni ustala već sam još uvijek sjedala gledajući školu. Velika žuta zgrada bila je na neki način tako lijepa ali ta ljepota je bila na neki čudan način jeziva i plus, boja škola slagala se s bojom autobusa...pitam se da su autobusi bili plavi bi li i škola bila plava...

-Ajde mala, izlazi, znam da bi se radije vozila sa mnom cijeli dan ali..-
-Ajme..- pogledala sam vozača prezirno i iskočila van iz autobusa da bi me skoro crveni sportski auto pokupio.
-Htio sam ti reći pazi... -
-Upsiiich!-, viknula je plavuša iz volana i nastavila dalje.Nisam trebala niti pogledati da vidim da vozač umire od smijeha. Nastavila sam dalje gledajući ravno pred sebe.

Što sam nevidljiva? Dobro ne bi bilo prvi put da me ljudi smatraju nevidljivom.Jednom sam išla u neku školu tri mjeseca da bi me jedna od profesorica, koja mi je predavala tri mjeseca!!, samo me čudno pogledala i nasmijala se uhvativši me za ruku i predstavivši razredu kao novu učenicu.Nasmijala sam se iako to baš i nije bila zabavna situacija i ušla u školu.

Moj ormarić je bio, kako je pisalo na papiru koji sam dobila 811, pogledala sam na prvi ormarić do ulaza u školu...ormarić broj 1, pogledala sam na drugu stranu, ormarić broj dva...Ahh,gdje je ormarić broj 811, u dvorani za tjelesni!??!

"Bitna je samo moć...", tiho sam pročitala naslov debele crne knjige s police ispred mene.

Naravno, pomislila sam i uzela knjigu s police. Imala je crne korice a na prednjoj strani male krznene lisice. Otvorila sam ju da bi vidjela muškarca lisicama zavezanog za krevet i žena u crnoj koži s bičem. Sado-mazo priručnik, zgađeno sam zatvorila knjigu i vratila ju na gornju policu.Pokraj knjige čiji je naslov bio Japansko-Engleski riječnik.

Mrzila sam ovu malu knjižaru ali to je bilo jedino mjesto koje je radilo u sedam i petnaest ujutro, a da nije neka mala zadimljena pivnica. Nemojte me pogrešno shvatiti nemam ja ništa protiv dima cigareta niti protiv piva ali ipak onaj tko je u sedam i petnaest ujutro u pivnici ... Nije da imam predrasude ,recimo samo da ne volim zalaziti u takva mjesta sama.

Izašla sam iz knjižare, svaki dan u njoj ...recimo da sam se počela osječati nepoželjno, to sam zaključila iz neprijateljskog pogleda kojeg mi je svako jutro upućivala žena iza pulta.Jednog dana ću trebati nešto kupiti, pomislila sam sjedajući na klupicu na stanici.

Moje ime je Thora Mai Lyang, preferiram da me zovu samo Thora. To bi bilo skandinavsko ime koje znači munja, svjetlost u tami, kako bi ja to protumačila i to ime mi se iznimno sviđa.Možda umišljam ali tako bi ja opisala sebe. Mai, svjetlost..volim i to ime ali ipak mi se više sviđa Thora. Nemam neko posebno zanimljiv život osim ako se izuzme činjenica da sam Japanka, i da sam prvi put u životu u Americi, i da nemam pojma što ovdje radim.

Moji roditelji su, oprostite mi ali koliko god ovo čudno zvučalo nisam sigurna. Znam da su obadvoje završili ekonomiju ali sad ne bi mogla točno reći što rade. U Ameriku smo se naravno preselili zbog njihova posla. Obadvoje su vrlo vezani za Japan, ja ..ja nisam.

Istina, svih šesnaest godina svog života provela sam tamo ali niti na jednom mjestu dovoljno dugo da bi se vezala za to.Mogla bi reći da nemam prijatelje, dobro imam, ali ništa od toga nisu oni televizijski-sve-bi-učinili-za-tebe prijatelji, a osim toga, svi od njih su u Japanu.

Podignula sam pogled da spriječim suze.Nije da mi je bilo žao zbog tih prijatelja iz Japan, već mi je bilo žao zbog činjenice koju sam upravo shvatila...ja krećem u školu, prvi dan, drugo polugodište..a nikoga ne poznam, čak niti ne znam jezik pravilno!!Otvorila sam torbu i izvadila knjigu Japansko-Engleski riječnik. Neprimjetno sam pogledala knjižaru i okrenula knjigu da bi sa stražnje strane odlijepila cijenu.

Žuti auttobus je zacvilio kad je stao na stanicu.Prva stanica, pomislila sam s olakšanjem kad sam vidila da u autobusu nema nikoga, osim vozača naravno.Vratila sam brzo knjigu u torbu i krenula unutra.

"Mala..iskaznicu.", vozač je bio pričično mlad, i iznenađujuče zgodan...i prva osoba u ovom gradu koja me nazvala malom.A onda sam postala svejsna što traži od mene i pocrvenjela od nelagode.
"Umm...ja sam tek došla i nisam još bila u školi a navodno bi mi tamo trebali dati iskaznicu da bi...", počela sam pričati užasno brzo, iako se nisam mogla usporiti nadala sam se da me vozač sve razumio, a onda me prekinuo.
"Dobro." , nasmijao se,"Zapamtit ću te sljedeći put ju moraš imati.Uđi."
"Hvala.", promrmljala sam odahnuvši i krenuvši prema zadnjim sjedalima.

Autobus je krenuo.Nisam očekivala da će krenuti i potpuno nespremna srušila sam se na sjedalo koje je bilo najbliže meni. Vozač me mora vidjeti, jer nije bilo drugog razloga da se počne smijati.

"Ljepotice...da sam na tvom mjestu ne bi išao iza već bi se vratio na prednja sjedala."
"Well..you are not me.", rekla sam na japanskom ponovno zaboravljajući da sam u Americi.
"Stražnja sjedala su za školsku elitu."
"Aha..."
"Ej ne ljuti se nisam ja to izmislio.", nacerio se kad sa sjela na prvo sjedalo do ulaza.

Možda je bio u pravu.Ovako ću vidjeti sve koji uđu. Nasmiješila sam se i ja njemu ponovno izvadivši svoj riječnik. Trebam prestati ljudima odgovarati na japanskom. Pomislila sam a zatim to i zapisala na prvu stranu novog riječnika.Možda ovo ne bude tako loše, pomislila sam, a i da bude, 50 % su šanse da ćemo se odseliti do kraja školske godine.